Ljudi misle da su odvratni zbog toga što jedu leševe, da bi svijet bio ljepši bez njih, ali ukoliko se bliže pogledaju nisu svi lešinari ružni i ćelavi a igraju i značajnu ulogu u lancu ishrane, piše Bi-Bi-Si.
Međutim, ukoliko se zanemari njihov izgled, te ptice imaju izuzetno važnu ulogu u kontroli biološkog otpada, što dovodi do činjenice da je svijet u stvari bolji sa njima.
Po pisanju BBC-a u razbijanju predrasuda o tim pticama ne pomažu dokumentarci o životu u divljini, jer je dominantan motiv iz afričkih savana slika lešinara koji se ustremljuje na ostatke "jadnog" sisara.
Uglavnom su uslikani tako da se vidi kako ptica izvlači glavu iz trupa mrtve životinje i okreće se prema kameri prekrivena krvlju i crijevima.
"Razumijem zašto ih ljudi ne vole", kaže čuvar u londonskom zoo vrtu Mark Haben, primjećuje da je lešinar na "svom terenu" tek u letu kada se može vidjeti sva njegova ljepota i ocjenjuje da je apsolutno zapanjujuća životinja.
Svih 23 vrste lešinara lete na velikim visinama odakle traže nedavno uginule ili ubijene životinje, objašnjava on. Takođe, imaju nevjerovatno razvijen vid, pa su u stanju da primjete leš dužine jednog metra sa više od šest kilometara.
Zbog specifičnog vida i činjenice da njihova neosjetljivost na sve iznad horizonta efikasno eliminiše zasljepljujući odsjaj sunca pomaže im da se usredsrede na ono što se dešava ispod njih. Time se objašnjava zašto imaju spuštene obrve i duge trepavice.
Međutim, ono zbog čega su te ptice ljudima uglavnom odvratne je zbog načina ishrane što je prilično ružan prizor. Lešinari vrlo rijetko jedu ostatke tijela uginule životinje, već nabijaju glavu duboko u tijelo i jedu ostatke hrane iz organizma životinje.
Zanimljivo je da su lešinari tihi dok nadleću žrtvu, a veoma glasni kada se spuste i vode međusobnu borbu oko plijena. Čak je vjerovatnije da se različite vrste lešinara neće boriti oko istog plena, jer se hrane različitim dijelovima uginule životinje, dok to nije slučaj sa istom vrstom lešinara.
Oni su veoma temeljni u svom poslu, pa u roku od pola sata od uginule životinje ostane samo skelet, a nekada čak ni to.
Po riječima Habena uzrok ćelave glave lešinara vjerovatno leži u činjenici njegog guranja u lešinu što bi uništilo perje, a ovako se krv osuši i sama otpadne.
Međutim i dalje je tu pitanje ukoliko oni nestanu, da li bi nekome nedostajali? Odgovor na to se može pronaći na primjeru Indije.
Naime u toj zemlji su stanovnici hranili stoku lijekom diklofenak koji je otrovao lešinare koji su jeli tu stoku. U periodu od 1992. do 2007. u tom staništu broj lešinara se smanjilo za čak 99,9 posto, što je prouzrokovalo nagomilavanje trupla mrtvih životinja.
To je predstavljalo veliki rizik za ljude, jer su se na taj način razvijale smrtonosne bolesti kao što su antraks, a i voda je bila zagađena.
Takođe, veliki broj lešina prouzrokovao je i rast bjesnila kod divljih pasa što se isto odražavalo na ljude.
Lešinari su kontrolori biološkog otpada i bez njih na ovom svijetu posljedice bi bile značajno strašne, zaključuje Haber i dodaje da su te ptice potrebnije nego što to ljudi prepoznaju.
(Novosti, foto: YAYimages)
