Njegov nastanak vezujemo za drevne civilizacije, ali još uvijek nije tačno utvrđeno kad je on prvi put napravljen.
Poznato je da su Sumeri kuvali pepeo i biljnu ili životinjsku mast kako bi napravili gustu smjesu za čišćenje. Slični recepti za sapun od alkalnih soli i biljnih ulja pronađeni su na egipatskim papirusima oko 1.500. godine prije nove ere.
Stara rimska legenda kaže da su žene koje su živjele na planini Sapo otkrile sapun kada je kiša, slivajući se, pomiješala glinu iz zemlje, životinjsku mast i trunje. Rimski istoričar Plinije odbacuje ovu tezu i sapun kao izum pripisuje Galskim i Germanskim plemenima.
Kada su varvari osvojili Rim, upotreba sapuna je značajno opala. Pri tom je i Katolička crkva poredila kupanje sa hedonizmom koji se povezivao sa paganstvom, pa su ovakve okolnosti dovele do širenja kuge.
Krstaši su recept za Alepo sapun donijeli s Bliskog istoka u Evropu. Izrada ovog predmeta za higijenu je u 11. i 12. veku procvjetala u Španiji, gdje su španski muslimani pravili Kastiljanski sapun, dok su se po francuskoj recepturi za Marsejski sapun miješali morska voda, maslinovo ulje i pepeo.
Sredinom 19. vijeka, proizvodnja sapuna bila je na vrhuncu i imala je veze sa razvojem marketinga. Jedan od najvećih proizvođača sapuna "Proktor i Gembl", dosjetili su se da upakuju sapun u primamljivu ambalaža, što je posebno doprinijelo da se njegova uporeba poveća, piše "Nacionalna Geografija".
Danas, sapun se izađuje kroz tri faze. Prvi je proces sapunifikacije, gdje dobija mješavina vode i glicerina, potom se ova masa suši kako bi se smanjio procenat vode i na kraju se dodaju esencije i boja i drugi aditivi.
Međutim, danas osim čvrstog postoji i tečan sapun, kao i sredstva za dezinfekciju ruku. Stručnjaci preporučuju korišćenje najobičnijeg sapuna, jer otklanja najveći broj bakterija.
